Magazine

Zašto sam promijenila način na koji reagujem na ulično dobacivanje?

Upozorenje: Sljedeći sadržaj uključuje spominjanje seksualnog nasilja i napada.

U julu ove godine, vijest o francuskinji koja je napadnuta dok je šetala ulicama Pariza je uhvatila svačiju pažnju. 22-godišnja studentica arhitekture, Marie Laguerre se vraćala kući sunčanog popodneva kada joj se približio muškarac i dobacivao komentare i zvukove sa seksualnom konotacijom. Iziritirana, odgovorila mu je “Ta guele” – što na francuskom znači ‘Ućuti’. Ono što se nakon toga desilo nije šokiralo samo parižane koji su sjedili u obližnjem kafiću, već i čitavu naciju.

Snimak incidenta je od tada završio na svakoj društvenoj mreži, a prikazuje kako njen napadač prvo baca pepeljaru u njenom smjeru, te nakon što ju je promašio, prilazi joj i udara je šakom iz sve snage u lice.

Gledajući video zapis, jedina stvar koja me je šokirala više od ‘verbalnog’ nasilja i neočekivanosti njegovog završetka, bio je broj puta kada sam ja, iznervirana, na isti način odgovorila kao i Laguerre. Srećom, dosad sam uspjela izbjeći slične situacije bez ikakvih daljnjih posljedica, no videozapis napada na Laguerre je duboko uznemirujući baš iz tog razloga – jer shvataš da su se stvari mogle drugačije odigrati u bilo kom od prethodnih iskustava sa uličnim uznemiravanjem.

Iako znam da je uzvraćanje i odbrana od catcallinga skoro besmislena, uvijek sam računala na instinkt, kalkulišući svaku situaciju prije nego odlučim reagovati. No u stvarnosti, nemoguće je precizno odrediti muške namjere u tim scenarijima. Prepostavljate da je ‘sigurno’ pokazati srednji prst kombiju punom muškaraca koji balave za vama, ali ne znate da li će zaustaviti auto i izaći iz njega da se obračunaju sa vama.

Gledajući video Laguerre, osjetila sam tjeskobu dok sam razmišljala o tome šta bi se dogodilo da je moj prethodni ulični nasilnik kojem sam rekla da odjebe posjedovao istu dozu agresije kao i njen napadač.
Da li bi završila ‘samo’ sa šljivom ispod oka ili bih bila mrtva?

Prošle godine je žena u Michiganu pretučena do besvijesti nakon što je odbila da zagrli nepoznatog muškarca koji ju je slijedio do autobusa. 2014. godine, majka troje djece Mary Spears je upucana i ubijena u noćnom klubu u Detroitu nakon što je odbila dati nepoznatom muškarcu svoj broj telefona. 2013. godine je u punom klubu na Čaršiji u Sarajevu pretučena djevojka jer nije željela ići kući sa nepoznatim muškarcem sa kojim je plesala – policija nije podnijela prijavu protiv napadača jer je na uslovnoj kazni i nisu ga htjeli uhapsiti.

S obzirom na to, nemam nijednu drugaricu koja nije doživjela uznemiravanje na ulici. Situacija je još gora za transrodne žene koje su izložene povećanom nivou verbalnog i fizičkog uznemiravanja.

Serija hemijskih napada u Engleskoj prošle godine je također dokaz kako mizoginija može da pređa u direktnu agresiju. I naravno, aktualna politička klima, gdje je agresija prema ženama sasvim prihvatljiva. Politično je odjednom neugodno lično, a rizik odmazde je povećan u klimi u kojoj se muškarci ohrabruju od strane političara da nema ničega lošeg u “grabbing women by the pussy”.

U potrazi za odgovorom kako se ponašati u takvim situacijama, došla sam do zaključka da u 95% slučajeva, žene pokušavaju izignorisati ulične napadače, zbog vječnog straha od potencijalne osvete. Uvijek se bojimo. Zar to nije nepošteno? Zašto se žene uvijek moraju bojati?

Kad razmišljam o tome uvijek mi padne na pamet citat od Margaret Atwood:

“Muškarci se boje da će im se žene smijati. Žene se boje da će ih muškarci ubiti.”

Često sam isfrustrirana zbog toga što ne mogu provesti normalan dan, bez da mi priđe čudni, nepoznati muškarac sa komentarima, i da uvijek moram prilagođavati svoje ponašanje i odjeću kako bi smanjila mogućnost da budem podložna uznemiravanju – i pored svega toga, ono se opet dešava.

I sasvim je prirodan osjećaj krajnje nepravde da si uvijek žrtva napada i da napadači vječno prolaze nekažnjeni zbog toga, dok se bijes nakuplja u tebi, a kasnije se pretvori u strah. A ipak, tišina pred takvom agrešivnošću – bez obzira na ‘nizak’ nivo zlostavljanja – je uznemirujuća.

Možda, međutim, naša borba nije na ulicama, već na igralištima i u školama, gdje se djeca izlažu onome ‘ko se tuče taj se voli’, ili u sudnicama gdje advokati prvo silovanu i napadnutu ženu pitaju šta je nosila i kako se ponašala kada je napadnuta.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *